Monday, September 17, 2018

Majka i maceha


Iako sam dosta dugo na ovom blogu izbegavao da pisem o politici, poslednjih dana to sve teze uspevam. Razloga za to ima. verovatno, nekoliko - od moje preokupiranosti istom u poslednje vreme, buduci da je politicka situacija u zemlji postala vise nego nepodnosljiva, preko nedostatka tema vezanih za teologiju koje u poslednje vreme nemaju dodirnih tacaka sa politikom - jednostavno, nista drugo vise i nije aktuelno - pa sve do cinjenice da se crkva, tj SPC, tj crkvena adminitstracija, vise skoro nicim drugim ni ne bavi.

Mesanje crkve u politiku je oduvek bila kontraverzna tema. Gde su granice toga koliko i oko cega bi crkva trebalo da se mesa u upravljanje drzavom, da li bi uopste trebalo da se bavi takvim pitanjima, i ako bi trebalo, na koji nacin - sve su ovo teme o kojima se moze diskutovati. SPC se, konkretno, na takav korak odlucila, kako se kaze u nedavno socinjenom Apelu Sabora SPC o KiM, iz osecanja odgovornosti, kao duhovna mati srpskog naroda:

 Pitanje Kosova i Metohije predstavlјa srpsko crkveno, nacionalno i državno pitanje prvog reda. Naša Crkva kao duhovna mati našega naroda u celini i Srbija kao država najvećeg dela srpskog naroda, kojoj teritorija Kosova i Metohije i pripada, nose najveće breme odgovornosti za očuvanje te naše istorijske pokrajine u granicama Srbije i za budućnost srpskog naroda u njoj.

Ovakvo stanoviste bi se, istina, lako moglo opravdati, jer crkva bi zaista, na neki nacin, trebalo da bude duhovna mati svog naroda. Jedino sto nije jasno je - kako to da se crkva neumorno oglasava kao duhovna mati samo kada je srpski narod na Kosovu u pitanju? Kako to da joj nikada ne padne na pamet da isti takav, majcinski stav zauzme prema svojoj deci u ostatku Srbije? Zasto se prema nama koji ne zivimo na Kosovu odnosi kao maceha? Jesmo li mi manje bitni, i jesmo li mi Srbi iz (kako se to nekad govorilo, uze) Srbije manje njena deca?


Nikada kao sada nismo imali veću obavezu da na svakom mestu i u svakoj prilici argumentovano svedočimo da se na Kosovu i Metohiji ne gradi društvo lјudi jednakih prava i sloboda nego društvo koje je u svim aspektima protivno osnovnim vrednostima na kojima počivaju demokratska društva.

- kazu arhijereji SPC. Ne pominju, medjutim, nista o svojoj obavezi da argumentovano svedoce o tome kakvo se drustvo gradi u Republici Srbiji. Ima li neko od preosvecenih arhijereja osecaj da bi trebalo da posvedoci o tome koliko se apsolutno ni jedna jedina vrednost, ne samo od onih na kojima pocivaju demokratska drustva, vec od icega sto se moze smatrati kao civilizacijska vrednost, ne postuje u Srbiji? Na kojem su stepenu vladavina prava i sloboda govora? O tome u kojoj su meri institucije drzave ne urusene, vec bukvalno izbrisane, i zamenjene samovoljom narcisoidnog diktatora? O tome kako vlast, koja je bukvalno sva u rukama jednog jedinog coveka, nema i ne priznaje apsolutno nikakva ogranicenja?  O tome koliko je bilo kakva jednakost u Srbiji postala nezamisliva?


Očigledno kršenje lјudskih prava Srba uz masovne progone posle završetka rata, zaustavlјanje procesa povratka prognanih Srba, sprečavanje povratka uzurpirane imovine i nepoštovanje pravâ Srpske Pravoslavne Crkve ne uliva nadu da bi se položaj Crkve i naroda mogao pobolјšati na nekom „nezavisnom Kosovu“, uz bilo čije i bilo kakve garancije, jer sadašnje kosovske vlasti ne poštuju ni sopstvene zakone.

Medjutim, ne secam se da videsmo u skorije vreme da se sabor pozabavio time koliko rezim u Srbiji postuje zakone - sopstvene ili bilo koje druge. Ne videh da je ikome od njihovih preosvestenstava zasmetalo to sto na nasim ulicama bukvalno besni rat zavadjenih narko-klanova, kojem drzava ni na koji nacin nema nameru da stane na kraj - a nije tajna zasto je to tako. Sto bahata deca rezimskih ulizica nekaznjeno gaze dzipovima i ubijaju nasu, i na najcinicniji moguci nacin krivicu svaljuju na zrtve. Sto je obican, posten covek, do te mere bespomocan, nezasticen i od bukvalno nepostojeceg pravosudnog sistema napusten i na milost i nemilost prepusten vucibatinama, kriminalcima i siledzijama, da se penzionerke od 70 godina odlucuju da uzmu pravdu u svoje ruke. Sto se iz drzavnih fondova novac bez ikakvog stida, ili cak pokusaja prikrivanja, nonsalantno iznosi u milionskim iznosima. Sto se rezimski mocnici nekaznjeno seksualno izivljavaju nad zenama kako im se prohte. Sto ljudi bivaju izbaceni na ulicu usred glavnog grada.

Nista od ovoga, izgleda, nije dovoljno strasno za nase arhijereje - naprotiv. Za taj i takav rezim oni imaju samo reci hvale i podrske, pohvalnice i odlikovanja.


Nedavna odluka takozvane vlade Kosova da gradi magistralni put pored manastira Visokih Dečana direktno je kršenje elementarnih pravnih normi. Iako su kancelarije EU i OEBS-a, kao vodeće zapadne misije na Kosovu i Metohiji, jasno ukazale na to da je ovakav put protivzakonit, kosovska „vlada“ ne odustaje od puta koji bi dugoročno ugrozio manastir Dečane, najznačajniji spomenik UNESKO-a u Metohiji. 

Svakako da niko ko je pri cistoj svesti ne moze a da ne oseca revolt kada se ugrozavaju spomenici kulture jednog naroda. Ne znam samo - kako to da niko ne vidi da se ne samo kulturni spomenici, vec i izuzetno vredna imovina gradova u Srbiji svakodnevno arci, rusi, u bescenje prodaje i poklanja sumnjivim investitorima pod jos sumnjivijom okolnostima? Da li su Beograd, Nis, Novi Sad, gradovi u kojima zivi vecina istog tog srpskog naroda, manje vredni? I da li crkvi, to sto aktuelna razbojnicka vlast unistava nase gradove, smeta kada sama ulazi u poslove sa njom?


Sabor posebno zahteva nepovredivost verskih prava i sloboda srpskog naroda i ostalih naroda na Kosovu i Metohiji. Ta prava i slobode neodelјivo su povezani sa položajem i statusom naših svetinja – manastira, crkava, grobalјa, spomenika kulture… Srbija čini sve, – a i u budućnosti će činiti, – za zaštitu, obnovu, restauraciju i očuvanje tih svetinja i spomenika sakralne i kulturne baštine i u tome ima nepodelјenu podršku relevantnih međunarodnih ustanova, pre svega UNESKO-a. Za brigu o njima neprekidno i neumorno se zalažu i najviši predstavnici naše Crkve jer to nije dnevnopolitičko pitanje nego suštinska istorijska stvarnost i identitetska vrednost srpskog naroda. Mi ne možemo da pasivno ćutimo pred činjenicom da je značajan deo tog crkveno-duhovnog i kulturnog nasleđa već uništen, i to naočigled čitavom svetu, a da preostalom nasleđu preti ista sudbina. U vezi sa tim, pitamo se i pitamo: kako će oni koji su svoju pobunu počeli palјenjem konakâ Pećke Patrijaršije (1981) nju i ostale srpske svetinje i spomenike kulture štititi u budućnosti?

Zaista - kako? I zaista - kako ocekivati da ce one iste partije i oni isti ljudi koji celu Srbiju unistavaju decenijama, u buducnosti uraditi ista drugo nego unistiti je do kraja? Kako verovati partiji pod cijom su se vlascu dogadjala najjezivija zverstva i progoni njenog sopstvenog naroda, na njenoj sopstvenoj teritoriji, da ce zastititi taj narod u buducnosti - pa makar sto puta promenili ime? Kako verovati onima koji su do juce pretili kako ce klati ljude zardjalim kasikama i streljati sto za jednog da ce u buducnosti stititi bilo koga, pa i svoj narod - kojem su, realno, najvise zla i naneli? Kako podrzavati takvu vlast, i tvrditi da se zeli dobro svome narodu?



 Posle višedecenijskog progona i diskriminacije našeg naroda i uništavanja sto pedeset naših svetinja – nažalost, u prisustvu međunarodnih snaga – priznavanje nezakonito proglašene nezavisnosti naše južne Pokrajine, što se uporno nastoji nametnuti Srbiji, dugoročno bi ugrozilo opstanak naše Crkve i naroda i doprinelo proglašavanju srpskih svetinja za kosovske ili albanske spomenike kulture. Sve bi to ubrzano dovelo do dezintegracije pravoslavnog hrišćanskog identiteta u celom srpskom narodu i predstavlјalo bi pravo „ubijanje sećanja“ (memorycide) srpskog naroda.

Pitanje je - da li je pod naletom prostaka, primitivaca, polupismenog polusveta, seljobera, zatucanih, hohstaplera i nadrilekara ostalo ista od srpskog identiteta? I ima li nekoga od njih iza koga crkva nije svojim autoritetom stala?




U svetskoj istoriji nema primera da neki narod u miru, dve decenije posle oružanog sukoba, daje svoje za svoje. Podelom bi narod velikog dela Kosova i Metohije automatski bio ostavlјen na milost i nemilost režimu takozvane države Kosovo, izložen pogromu sličnom onom iz marta 2004. godine ili, pod pritiskom i tihim terorom, bio prisilјen na egzodus.

Srpski narod na Kosovu zaista jeste izlozen egzodusu. Nista manjem egzodusu izlozen je i narod u Srbiji - jer jedino sto iko ko zeli da zivi i radi posteno, da opstaje od svog rada i znanja a ne nepotizma, da napreduje trudom i zalaganjem a ne pomocu mita i korupcije moze, sto ikome kome je stalo do toga da mu deca rastu bezbedno i da zivi sa minimumom ljudskog dostojanstva, ne ostaje nista drugo nego da se spakuje i ode - zauvek. Samo u poslednjih par desetina godina iz Srbije se iselilo vise Srba nego sto ih ima na celom Kosovu - i niko od gospode riscanske ne vidi ni najmanji razlog zasto bi se oko toga zabrinuo, ili nedaobog ulozio protest.


Napominjemo da je teška situacija na Kosovu i Metohiji posledica sistematskog neispunjavanja i podrivanja Rezolucije 1244 Saveta bezbednosti, koja garantuje povratak prognanikâ i slobodu svima, bez obzira na poreklo. Uporni pokušaji pojedinih zemalјa da se na Kosovu i Metohiji po svaku cenu izgradi građevina na živom blatu doveli su svet u situaciju da Kosovo i Metohija pod vlašću nekadašnjih vođa OVK danas, više nego ikada, predstavlјa crnu rupu Evrope i presedan koji preti dezintegraciji mnogih zemalјa širom Evrope  i sveta. Ono što je stvoreno na bezakonju ne donosi mir i perspektivu ni samim kosovskim Albancima.

A ako Kosovo predstavlja Crnu Rupu Evrope - sta onda Srbija, pod vlascu nekadasnjih radikala i komunista, cije su ruke nista manje krvave nego ovima iz OVK, predstavlja? I ako vec trpimo bezakonje sa one strane administrativnih prelaza od strane Albanaca, zasto ga trpimo ovde u Srbiji? I da li je uopste bitno od koga ga trpimo?

I ako vec moramo da ih trpimo - moramo li i da ih u dupe ljubimo?









Sunday, September 2, 2018

Gloginje



Poslednjih dana oci javnosti, vise nego ikada ranije, uprte su u Kosovo. Posle decenija provedenih u pat-poziciji, ili, kako je to ovih dana popularno reci, zamrznutog konflikta, cini se da se nekakvo resenje kosovskog Gordijevog cvora polako nazire. Kako nas je Veliki Vodja blagoizvoleo obavestiti, resenje koje je iznasao posle, za njega izuzetno napornih i mucnih pregovora, stidljivo i oprezno je formulisano kao Razgranicenje.

Nikome ko makar malo pokusa da racionalno razmisli o ovome nije tesko skapirati sta ovo znaci. Jer, resenja ovog problema koja su realno moguca nije ni bilo u opticaju tako mnogo - ili razmena teritorija i razgranicenje po etnickoj liniji (mi vama PBM, vi nama Sever) ili autonomija za Srbe unutar zajednicke drzave (otprilike kao u Bosni). I jedno i drugo resenje imaju zackoljicu - u oba slucaja Srbija bi morala da prizna drzavu Kosovo, na ovaj ili onaj nacin.

Iako smo do sada, samo u poslednjih par desetina godina,  nekoliko nista manje svetih, nista manje srpskom krvlju natopljenih, i nista manje svetinjama nacickanih srpskih zemalja priznali za teritorije drugih drzava, sa kojima imamo uredne diplomatske i dobrosusedske (ajd da ih tako nazovemo) odnose, opcija priznavanja Kosova je i dalje, za prosecnog Srbina, ostala nezamisliva. Jer, kako nas savetuju nase mitronosne glave, postoji i treca, jedino casna, ispravna i Bogu ugodna opcija, a to je beskonacno odlaganje resavanja problema, tj gorepomenuti zamrznuti konflikt, i nadanje da ce jednoga dana doci bolja vremena, pa ce celo Kosovo nekim cudom u reziji Gospoda Boga ili Putina ponovo postati deo Srbije sa kojeg ce magicno nestati par miliona Albanaca.

Kao utemeljenje ove tvrdnje poslednjih godina nastala je, i slobodno se moze reci, postala dominantna, citava jedna nova grana srpske teologije - nazovimo je Teologija Kosovskog Zaveta, u kojoj se nadmecu iste te mitronosne glave objasnjavajuci nam kako se Kosovo ne sme priznati, ne sme podeliti, ne sme napustiti, kako smo bez Kosova niko i nista, i kako cemo, ako se bilo sta od navedenog slucajno desi, nestati kao narod i kao ljudi sa lica Zemlje. Izraz ovakvog stava je i nedavni Apel SAS, socinjen na najnovijem, majskom zasedanju.

Tako je, makar, na recima.

U stvarnosti - stvari su malko drugacije.

Jer, do Kosova, a ako cemo pravo, i do nacionalnog identiteta, ogromnoj vecini Srbalja ic nije stalo. Da jeste, ne bi ogromnom vecinom zdusno podrzavali svakog politicara koji je do sada vodio najpogubniju mogucu politiku po tom pitanju. I ne samo da su Srbi nekad podrzavali ljude za cije vreme su sprovodjeni najgori moguci zlocini nad tamosnjim stanovnistvom - Broza, Milosevica i Vucica Srbi podrzavaju i vole svim srcem i dan danas. Ako postoji nesto sto prosecan Srbenda oseca glede Kosova - onda je to neizlecivo povredjena sujeta jos 1999. kada smo se, kao po obicaju iz tih devedesetih, prvo kurcili, pa kad smo dobili po nosu, skinuli gace i dali i ono sto se od nas nije ni trazilo. Jer, da nije tako, svi oni koji su danas politicka elita odavno bi nosili prugasta odela, umesto da kroje sudbinu drzave. Koji su, dok su ljudi ginuli da zastite i odbrane svoju Zemlju, pili viski sa ekipim sa druge strane pregovarajuci o granicama, i cija deca zajedno idu na Harvard i zimuju u Aspenu, dok mi nasu gledamo na nadgrobnim plocama.




Ako je Srbima do necega zaista stalo - to su Farma, Zadruga, i Grand, a ne nacionalni identitet i vekovna duhovna tradicija.

Istini za volju - situacija nije mnogo drugacija ni sa one strane oltara. Jer, ma koliko se gospoda riscanska klela u svoju odanost Svetoj srpskoj Zemlji kada se sastanu da saboruju, jos se vise, u svakoj mogucoj prilici, uvlace u dupe svakoj mogucoj hulji, razbojniku i lazovu koja je ispod kamena izmilela. Pocev od aktuelnog Velikog Vodje, za kojeg se sam Patrijarh sa amvona Bogu zahvaljivao na njegovom mudrom vodjstvu i hrabrosti sa kojom se bori za isto to Kosovo, preko razbojnika i hulje koja je dovela do gubitka Kosova kojoj danas drze akatiste, njegovog tragikomicnog potrcka, umobolnog komuniste-preletaca, i drugih sitnih cankolizaca, ulizica, klevetnika, lazova, i secikesa - nema koga do sada nisu okitili ordenjem, i sa kim nisu usli u biznis. Kome nisu osvecivali zaduzbine, krstavali i vencavali decu, i davali sto precutnu - sto najotvoreniju mogucu podrsku.

Da je bilo kome od njih zaista stalo do Kosova, bili bi tamo - sto se i vidi iz novog nacrta Ustava SPC, kojim je formalno u naziv iste dodato Pecka Patrijarsija, a sustinski odredjeno da se jos makar dve ili tri preosvecene guzice uglave u Beograd.

Na kraju krajeva - do Kosova nije preterano stalo ni samim ziteljima istog. Jer da jeste, ne bi ogromnom vecinom izglasavali za svoje predstavnike Listu koja je prva potrcala da se utali sa onima koji su ih decenijama klali i ubijali, dok su kroz blato provlacili one koji su se za njih sve vreme borili - sve do smrti, ciji nam uzroci poslednjih dana postaju sve jasniji. I ne samo danas - Kosovo je, ako cemo pravo, oduvek bilo najjace politicko uporiste upravo onih koji su ga najgre upropastavali i izdavali. Recimo i to - ma koliko je Beograd u ostatku zemlje bio oduvek markiran kao leglo izdaje, nemorala i autosovinizma, i pandan Kosovu kao mesto liseno duhovnosti - jedino u tom istom Beogradu ni jedan ni drugi Veliki Vodja nisu imali vecinsku podrsku proteklih decenija.

Jedino do cega je svima njima stalo je da se Srbija i dalje odrzava u stanju kome, u kojoj nije bitno ni to sto se drzava bukvalno rusi, ni to sto nam decu dzipovima gaze nekaznjeno deca rezimskih ulizica, ni to sto junaci ginu zarad njihove medijske promocije, ni sto se na ulicama vodi rat zavadjenih narko-klanova, ni to sto se cela zemlja daje u bescenje i za badava sumnjivim investitorima - bitno je jedino da se resi problem Kosova, potezanje drugih problema u ovako vaznom trenutku je neumesno.

Naravno, i sa ove i sa one strane onoga sto ce uskoro biti granica izmedju Kosova i Srbije, ima casnih izuzetaka. Normalnih i casnih ljudi koji su zalutali u ovaj cirkus licemerja, ulizistva i korupcije - onih najboljih medju nama. Takvi se, po pravilu, tapsu po ramenu kada treba da ostanu na svojim ognjistima, izdrze i sacuvaju nase svetinje, i daju svoj zivot za Sveto Kosovo.

Medjutim, kada im prodje upotrebna vrednost, oni, po pravilu, bivaju prepusteni sami sebi - da ih globe i pljuju rezimke ulizice, ili da ginu jedva se odrzavajuci u egzistenciji, radeci na gradilistima na crno.

Da ih, ako se slucajno drznu da izuste nesto protiv Velikog Vodje i njegove elite, danima i nedeljama najpogrdnijim mogucim imenima pljuje i blati najgori sljam i fukara koji je ova zemlja ikad izbljuvala iz sebe - bez da se iko od mitronosnih glava seti da o tome prozbori makar rec u njihovu odbranu - iako im nije bilo ni malo tesko da tu istu fukaru javno pohvaljuju kad se isprsi pozamasnijom sumom novcanica. Jer, uvek je lako bilo tudjim kurcem gloginje mlatiti, i iz dvorova, hotela i limuzina izdaleka bodriti i pozivati da se izdrzi.





Pitanje Kosova nece biti reseno za koji mesec - ono je reseno odavno. Da nije, ne bi nam se to resenje danas serviralo da ga svojim potpisom ozvanicimo. I kad se ta prica konacno zavrsi, moracemo da se konacno suocimo sa time ko smo i sta smo, iza koga smo sve ovo vreme stajali, i koga smo podrzavali.

I bolece. Gadno.